Svako društvo, država, nacija, religija, kultura ili nekultura mogu se sagledati iz bezbroj uglova, i to doprinosi razbijanju stereotipa. I poimanje te nesretne Amerike, više kao termina nego kao zemlje, moguće je bez nekih uobičajenih predrasuda. Naprimjer, tvrdnjom da je kur’anski tekst imao veze sa stvaranjem Ustava SAD-a te kako to može pomoći današnjoj Americi u odbrani od nekih obnovljenih ksenofobija. Denise Spellberg, historičarka na Univerzitetu u Austinu, teksaškom gradu, nešto je slično postigla svojom knjigom Thomas Jefferson’s Qur’an: Islam and the Founders (Kur’an Thomasa Jeffersona: islam i osnivači).
Razgovarao: Amir TELIBEĆIROVIĆ
STAV: Kako ili zašto ste se zainteresirali za islamske pravne norme te njihovu vezu s političkim i socijalnim historijatom SAD-a?
SPELLBERG: Specijalizirala sam se za povijest ranog islama pri Columbia University, na kojem sam stekla i doktorat iz historije. Onda sam napisala prvu knjigu koja je bila o Aiši bin Abi Bakr, Poslanikovoj supruzi. Mnogo kasnije, 1999. godine, naišla sam na dokument kojim se prikazuje teatarska izvedba predstave o Poslaniku u Baltimoru 1780. godine. Znala sam od prije za ovu predstavu francuskog filozofa Voltaira. Ali ova je verzija bila na engleskom i drugačija od originala. Iznenađena sam bila. Počela sam se pitati šta su rani Amerikanci znali o islamu i kako su došli do toga što su znali. Pitala sam se i jesu li u Americi i tada islam smatrali “neprijateljem”. Uglavnom, iz takvog interesa rođena je knjiga o Thomasu Jeffersonu i Kur’anu.
STAV: Kakve su bile reakcije na Vašu knjigu?
SPELLBERG: Moram reći da sam bila spremna za najgore, za verbalne napade mailovima, žestoku reakciju, ali nije se to desilo. Bilo je svega nekoliko anonimnih mrziteljskih poruka. Desničarski Washington Times mrzi ovu knjigu, što je za mene bila počast. S druge strane, The Daily Beast, San Francisco Chronicle, čak i New York Times, ocijenili su knjigu povoljno. Možda još značajnije od ovoga, ili pak iznenađujuće, jeste da sam počela primati pojedinačne poruke od američkih muslimana, pa i od ustanova, kao što je CAIR – Vijeće za američko‑islamske odnose. Ovo je historijska lekcija koju su oni htjeli naučiti, za koju su htjeli da je shvate njihovi američki sugrađani. Naime, građanske slobode za američke muslimane osmišljene su tokom osnivačke epohe od ljudi kao što je bio Thomas Jefferson. Ovi inkluzivni presedani danas su na probi skoro svakodnevno, ali su nam važniji nego ikad.
Poslije objave knjige 2013. godine, imala sam čast govoriti u Torontu na konferenciji Oživljavanje islamskog duha te na skupu Islamskog društva Sjeverne Amerike – ISNA u Detroitu i na CAIR-ovim banketima u Houstonu, Clevelandu i Missouriju. Najdirljivije mi je kada mladi kupuju moju knjigu, pa mi onda priđu s roditeljima tražeći da im je potpišem. Evo odlomka iz jednog maila koji mi je poslala studentica s koledža u Floridi, a koju nikad nisam srela: “Nedavno sam pročitala Vašu knjigu o Thomasu Jeffersonu i Kur’anu, na preporuku mog profesora. Htjela sam osobno da vam se zahvalim što ste napravili jednu takvu knjigu koja utječe na promjenu života. Vaša je knjiga redefinirala šta za mene znači biti američka muslimanka. Još se jednom pokazalo da pravilno učenje o prošlosti može sadašnjost učiniti razumljivijom.”
Ona također, pored ostalog, studira i historiju. Ovo je bio najbolji kompliment koji sam primila. Teško da može biti zahvalnije poruke unutar zajedničke profesije koju izučavamo radi lakšeg razumijevanja sadašnjosti.
STAV: Američki muzičar i etnomuzikolog dr. Lloyd Miller tvrdi da savremeni džez u SAD-u ima podjednako islamske i afričke korijene. Koliko poznajete ovu temu?
SPELLBERG: Voljela bih da znam više o tome. Historičar Michael A. Gomez daje naznake o nečemu sličnom u svojoj knjizi naslova Crni polumjesec – Iskustvo i naslijeđe crnih muslimana u Amerikama.
STAV: U knjizi citirate nekadašnjeg američkog predsjednika Dwighta D. Eisenhowera, koji u govoru iz 1957. godine pozitivno i afirmativno govori o muslimanima Amerike. Odmah potom napisali ste da se prihvatanje muslimana u američko okrilje pogoršalo posljednjih 50 godina. Znači da je ta pojava u SAD-u starija od globalno poznatog 11. septembra. Šta vidite kao glavni uzrok tome?
SPELLBERG: Te je spomenute godine predsjednik Eisenhower pozdravio otvaranje Islamskog centra i džamije u Washingtonu. Fondovi za ovaj projekt bili su i međunarodni i od domaćih muslimanskih udruženja. U svojoj je posveti Eisenhower tada rekao: “Pod američkim ustavom, pod američkom tradicijom i srcima, ovaj Centar i ovo mjesto molitve dobrodošli su kao i građevina bilo koje religije.” Dodao je i da se “iznova posvećujemo mirnom napretku svih ljudi pod jednim Bogom”. Ovim događajem trebalo se naglasiti svim saveznicima na Bliskom istoku da smo kao skupa u borbi protiv “bezbožnog” komunizma. U vezi s tragedijom od 11. septembra 2001. godine, a posebno prije toga, tokom druge polovine 20. stoljeća, američki su mediji, pokrivajući vanjsku politiku, navodili svoju publiku koja je znala vrlo malo o islamu ili o Bliskom istoku, da smo u “neizbježnom” konfliktu s muslimanskim zemljama. Bila je to loša ideja praćena dezinformacijama. Naprimjer, kroz medijske izvještaje o naftnom embargu iz 1973. godine, pa o iranskoj talačkoj krizi iz 1979. i 1980. godine, pa onda autobomba u Ambasadi SAD‑a u Beirutu uz pogibiju stotina marinaca, otmica aviona s TWA leta za Beirut i prvi zaljevski rat iz 1991. godine.
Ovakvo povezivanje nasilja ekskluzivno s islamom bilo je pojačano negativnim filmskim i televizijskim stereotipom o muslimanima kao “unutrašnjim neprijateljima”. Filmadžija Jack Shaheen dokumentirao je ovo svojim knjigama o vizualnim medijima. Također, početkom 1965. godine reforme u emigracionoj politici omogućile su većem broju muslimanskih emigranata da se dosele u SAD iz Južne Azije i s Bliskog istoka. Danas, za razliku od 1950-ih godina i Eisenhowerovog vremena, imamo oko 3,3 miliona muslimana koji su američki državljani. To je samo jedan postotak populacije od oko 300 miliona. Procjene kažu da bi do 2050. godine moglo biti oko osam miliona američkih muslimana.
U Jeffersonovim danima, njegovo principijelno davanje građanskih prava ili državljanstva za muslimane u Americi bilo je samo u teoriji. On nije shvatio da su muslimani već bili u SAD-u, i to uglavnom kao robovi zapadnoafričkog porijekla. Jefferson je razmišljao o budućnosti, o religijskom pluralizmu Amerike, gdje bi čak i prezrene manjine, kao što su tada bili katolici i Jevreji, imali svoja prava. Danas se na druge načine testiraju ovi principi o jednakim pravima za muslimane. Desničarske grupe islamofoba, odlučne u potkopavanju građanskih prava za muslimane, također su dobro sponzorirane. Oni imaju milione dolara pomoću kojih šire laži i strah od islama. To je rezultiralo legislativom protiv šerijata, koji se inače nigdje u SAD-u nije ni spominjao kao neka zamjena ni za federalni niti za državni zakon. Ali kao što možemo vidjeti iz Trumpove predsjedničke kandidature, kao i od drugih Republikanaca koji podržavaju zabranu ulaska stranim muslimanima, ova dezinformacija straha imala je utjecaja na političku debatu. Ipak treba dodati da su čak i neki Republikanci smatrali ovu mrzilačku retoriku odbojnom.
S druge strane, Demokratska stranka u svom je predizbornom ciklusu podržala muslimansko građanstvo. Hillary Clinton održala je, kao prva dama, svečanost povodom Ramazanskog bajrama u Bijeloj kući 1996. godine. Predsjednik Jefferson poštovao je prvog muslimanskog ambasadora u SAD-u, koji je bio iz Tunisa. Tokom ambasadorove posjete Bijeloj kući, Jefferson je pomjerio vrijeme državne večere do zalaska sunca zbog ramazanskog posta. Od spomenute bajramske svečanosti koju je Clintonova organizirala, skoro svake godine, i republikanski i demokratski kandidati organiziraju iftare u Bijeloj kući povodom ramazana.
STAV: Je li moguće da SAD nekada dobiju prvog muslimanskog predsjednika?
SPELLBERG: Moguće je. Zapravo, bilo bi neamerički razmišljati suprotno od toga. U svojoj knjizi podvlačim da je svaki izazov postavljen muslimanskim građanskim pravima u SAD-u efektivno potkopavanje najcjenjenijih principa političke ravnopravnosti i religijskih sloboda, ne samo za muslimane nego za sve Amerikance.
Bernie Sanders postavio je muslimanskog kongresmena Keitha Ellisona da služi platformi Komiteta Demokratske stranke, čime se postavlja politički program po kojem ovogodišnji predsjednički kandidat treba raditi. Bilo je to nakon što je Sanders s Ellisonom posjetio džamiju u Washingtonu radi dobijanja podrške od američkih muslimana. Ovo je moćna pozicija. Palestinskog aktivistu Jamesa Zogbyja, kao Amerikanca arapskog porijekla, također je angažirao Sanders.
STAV: Koliko ste upoznati sa zbivanjima u Bosni i Hercegovini i na cijelom Balkanu?
SPELLBERG: Znam ponešto o osmanskom historijatu Balkana. Znam i za rat od 1992. do 1995. godine te masovna ubijanja bosanskih muslimana, a upoznata sam i s najgorim genocidom počinjenim na evropskom tlu, od vremena evropskog holokausta nad Jevrejima do danas.
STAV: Šovinisti širom Balkana dugo koriste pojam Turci kao, po njihovom gledanju, svjesno uvredljiv ili provokativan naziv za domicilne muslimane, s asocijacijom na Osmanlije. Prema Vašoj knjizi, navodno su i osnivači SAD-a koristili termin Turci za muslimane Magreba, mada ne kao uvredljiv naziv. Zašto su rabili taj pojam ako su više bili u kontaktu s Arapima, Afrikancima i Berberima nego s Osmanlijama?
SPELLBERG: Jefferson je uglavnom koristio termin mahometanci. To je naslijeđeno iz Engleske kao pogrešno vjerovanje da su muslimani obožavali Muhameda umjesto Boga. Pojam Turci koristili su i neki Evropljani i Amerikanci, i to djelomično s uvredljivim kontekstom ponekad. Vezivalo se to za osmansku vojnu prijetnju iz 17. stoljeća prema Zapadnoj Evropi. Ipak, nisu svi Evropljani imali loše odnose s Osmanlijama.
U Sjevernoj Africi pojam Turčin korišten je za vojne upravnike Tunisa i Tripolija jer su bili turskog porijekla, da bi ih razlikovali od lokalnih Berbera i Arapa. Prvi sjevernoamerikanci koristili su i termin mahometan i Turčin, što nije uvijek bilo s uvredljivim konotacijama, a s vremenom su prestali koristiti te izraze. Thomas Jefferson također je koristio pojam – Mauri.
STAV: Ima navoda o tome kako je Thomas Jefferson za svoje ideje o toleranciji svih religija i vjera u toj ranoj američkoj državi dobio nadahnuće iz poznatog kur’anskog ajeta o zabrani prisile u vjeri. Da li je to moguće?
SPELLBERG: Moguće je. On je kupio svoj primjerak Kur’ana 1765. godine preko pošiljke iz Londona. Bio je to prvi prijevod kur’anskog teksta urađen direktno s arapskog na engleski. Uradio ga je advokat i prevodilac George Sale.
Jefferson je čitao i presedan filozofa Johna Lockeja iz 1689. godine Pismo koje se tiče tolerancije. Locke je bio jedan od Jeffersonovih intelektualnih junaka. Locke je napisao: “Niti pagan, niti Mahometan (Musliman), ni Jevrej, ne trebaju biti uskraćeni za građanska prava Komonvelta zbog njihovih religijskih uvjerenja.”
Tako da može biti više izvora za Jeffersonovu inspiraciju protivljenja prisili u vjeri. On je odrastao u Virginiji, u kojoj je protestantizam bio državna religija. Oni koji nisu anglikanci progonili su druge protestante (metodiste, baptiste…) zbog njihove drugačije kršćanske pripadnosti. Ovo je također značilo da Jevreji, katolici i barem teoretski muslimani trebaju plaćati za potporu crkvi u koju ne vjeruju, u ovom slučaju protestantsku. Kada je pisao Deklaraciju nezavisnosti oko 1776. godine, Jefferson je počeo javno postavljati pitanje zašto progoniti nekoga zbog razlike u religijskim stavovima. Pitao se to u svojim bilješkama i javnim govorima.
STAV: Kada je Keith Ellison, kao prvi američki kongresmen musliman, položio zakletvu na Jeffersonovom prijevodu Kur’ana, umjesto na Bibliji, kako je to primljeno u američkoj javnosti?
SPELLBERG: Ustav brani bilo kakvo religijsko testiranje kao obavezu, računajući i zakletvu na Bibliji, za ulazak u Kongres. Ellison je najprije, te 2007. godine, položio zakletvu o poštovanju Ustava. Nakon toga je položio zakletvu na Jeffersonovom Kur’anu, ali u svojoj kancelariji, pred rodbinom, kolegama i prijateljima. Federalna zabrana religijskog testa štiti vjernike od toga da se zakunu prema vjerovanju koje nije njihovo. Ellison je odlučio da položi ovu zakletvu na Jeffersonovom Kur’anu nakon što je saznao da se taj primjerak nalazi u kongresnoj biblioteci. Bilo je nekih neznalica koji su gledali na Kur’an kao nešto “neameričko”, ili kao na “prijetnju”. Međutim, jedan je novinski urednik iz Houstona u Texasu rekao: “To je Kur’an predsjednika Thomasa Jeffersona – šta može biti više američko od toga?” Ellison je primio nekoliko prijetnji, ali je mnogo više bilo podrške od njegovih kolega, među kojima je bilo Jevreja, budista i kršćana. Pored ostalog, njega je na tu poziciju izabrala nemuslimanska većina u distriktu Minnesota. Izabran je još nekoliko puta i još je u kancelariji. Kada se pojavio drugi muslimanski kongresmen Andre Carson 2008. godine, niko nije obraćao pažnju na njegovu privatnu zakletvu.
Mislim da je zakletva kongresmena Ellisona, kao potomka nekadašnjih robova čija je rodbina dovedena u SAD u 18. stoljeću protiv njihove volje, istovremeno kao neki ukor za Jeffersona, koji je tada još bio robovlasnik, i potvrda njegovih predviđanja da bi muslimani jednoga dana mogli postati ravnopravni građani SAD-a.
Izvor: STAV