Zamislite hipotetičku situaciju, imaginarnu, ali potencijalnu, skoro nemoguću, ali ostvarivu, na granici bajkovitog, na ivici realnog. I Julesu Verneu i Georgeu Orwellu i Isaacu Asimovu došla bi kreativnost mašte u iskušenje, ali ipak vrijedi pokušati. Ko riskira – taj dobija.
Piše: Esad RAHIĆ
Otvarate oči, ustajete, pijete jutarnju kahvu, “palite” televizor i, gle čuda, mirakul, Aleksandra Vučića Zlatoustog nema na malom TV ekranu. Prosto ne vjerujete samom sebi. Nervoznim pokretima trljate oči, štipate sebe za obraze, ali ne vrijedi. Uspaničeno mijenjate kanale: RTS, Pink, Happy, Kopernikus, Studio B… A njega nema pa nema.
Navikli ste da vas njegov milozvučni i mirotočivi glas, koji tako slikovito, uvjerljivo, sočno i pikantno priča o ljepšem sutra, ispraća na spavanje, a potom izjutra, što otvorite oči, uljepša vam novi dan s još jednom pinkovitom skaskom, da se to pretvorilo u hroničnu verbalnu zavisnost koju više nijedna psihoterapija ne može u potpunosti izliječiti i eliminirati.
Nedostatak ustaljenog lika i nezamjenjivog narodnog pripovjedača grimovskog formata poprima epske razmjere, dovodi do masovne hipertenzije i do posljedica tipa: Kiša bi pala, pasti ne može, sunce bi sjalo, sjati ne može…
Možete li da zamislite nezamislivo? Da prođe dan a da vas sveprisutni gospodin ne posmatra netremice s malog ekrana? Uselio se u naše domove, i ne pitajući da li mi to želimo, i neće izvršiti deložaciju iz našeg stana. Uzalud mijenjaš kanale. Uzalud bježiš od neizbježnog. Pustio bi ti njega, ali neće on tebe. Ne možemo mi da slušamo onoliko koliko on može govoriti. Nemamo mi koncentraciju koliko on ima oratorsku inspiraciju. Vlada Republike Srbije trebala bi donijeti lex specialis uredbu humanog karaktera, kojom bi bar jedan dan u sedmici proglasila za dan medijske slobode i katarze. Dan koji bi prošao bez medijske verbalne i vizualne torture. Dan odmora za oči i uši. Dan bez informativnog nasilja i mentalnog silovanja.
Znam da bi to veoma teško palo neumornom govorniku. Znam da bi on to preživljavao u stilu: Godina prođe, ali dan nikad. Ali mogao bi bar toliko biti human da “svom milom i dragom narodu” pokloni bar jedan dan koji će oni posvetiti sebi, a ne njemu. Mora nas razumjeti. Mora nas shvatiti da smo na ivici mentalne i psihičke izdrživosti. Ma i da je med, uslijed svakodnevne upotrebe, postaje opor i gorak.
Razumijemo da on prosto uživa da nam se obraća i da nam dijeli lekcije, ali mora konačno shvatiti da su mu predavanja već odavno postala jednolična, monotona i “već viđeno”. Predozirao nas je. Prezasićeni smo. Ne ide više na gladan stomak. Politički smo odrasli i sazreli. Počeli smo razlikovati bajku od ozbiljne priče. Možda nam trebaju naočale, ali nismo slijepi. Možda smo tvrdi na ušima, ali nismo gluhi.
Pristalice i njegovi politički redovi, naviknuti da i pred spavanje i odmah nakon ustajanja dobiju retoričku ampulu od svog voljenog vođe koja ih drži na nogama cijeli dan i djeluje kao idejni eliksir i dnevno pogonsko gorivo, odjednom ostaju prepušteni sami sebi. Naviknuti da misle glavom vođe, a da svoju koriste isključivo kao političku ikonografiju na vođinim nastupima i da funkcioniraju po sistemu daljinskog upravljača, odjednom ostaju prepušteni samim sebi sa saznanjem da sebi nikada nisu ni pripadali. Od politički upotrebive mase enormnom se brzinom transformiraju u amorfnu, bezličnu masu. Njihova izgubljenost u vremenu i prostoru poprima karakter urnebesne tragedije koja prevazilazi šekspirovske razmjere. Smisao i cilj njihovog života davao je vođa. Njegova vlast ih je od ničega pretvorila u nešto, njegova moć im je dala značaj koji niti prije toga niti poslije toga nisu i neće imati.
Uz njega su bili neko, bez njega su niko. Osjećaju se kao Charlie Chaplin u bokserskom ringu: bespomoćno i tragikomično. Nije njima žao njega. Žao im je sebe. Prigrlili bi oni drugu partiju, ali ne znaju da li bi druga partija pristala da bude njihova. Stali bi oni uz drugog vođu, ali nisu sigurni da bi iko više pristao da takvima bude vođa. Počinje njihovo putovanje drumom bez ijednog saobraćajnog znaka. Uz to, i navika da volanom upravlja drugi. Negdje bi vjerovatno i stigli kada bi znali kuda su pošli, ali oni su godine potrošili po tuđem redu vožnje. Tužna i bezizlazna sudbina partijske posade na brodu bez kormilara.
A oni koji su priželjkivali njegov odlazak s političke scene ne vjeruju vlastitim očima. Misle da je u pitanju još jedan blef i politički performans. Još jedno lukavstvo i predstava za lahkovjerne. Premoreni i iscrpljeni od iščekivanja, izgubili su i smisao za mnogo šta, pa i za radovanje. Osjećaju da dolazi novo vrijeme, ali se boje da im opet neki novi politički narcis ne otme budućnost. Da ne poželi da prigrabi svu vlast od svog prethodnika i nastavi starim putem i da se višegodišnja borba protiv jednog vođe ne završi s ustoličavanjem novog vođe.
Kompleks robovske svijesti pokazao se više puta kobnim kroz historiju. Kada su Spartakovi ustanici više puta trijumfirali nad vojskom robovlasnika, oni nisu sebi postavili za cilj da zauvijek uriniraju i unište robovlasništvo kao sistem već su poželjeli samo promjenu uloga: da bivši robovlasnici postanu robovi, a bivši robovi robovlasnici.
Proleterske revolucije nisu dovele do oslobođenja pojedinca od okova vlasti, već do uspostavljanja tzv. diktature proleterijata. Zbacivani su s vlasti carevi i kraljevi, a vlast su preuzimali socijalistički monarsi i njihove porodične dinastije u stilu: to je nama naša borba dala, da imamo Tita za maršala…
Oduvijek sam se pitao: Ko je više kriv, da li oni što su nad nama bezobzirno vladali, ili mi koji smo ih bezočno trpjeli? Mogu da shvatim da se čovjek jednom prevari u procjeni, ali da više puta na isti ili sličan način ljudi budu žedni prevedeni preko vode, to je već neshvatljivo i neprihvatljivo. Na Balkanu diktature i diktatori nisu rijetka pojava. Čak su najprisutniji oblik vladavine. Istina, narodi su se često odlučno i krvavo obračunavali sa svojim diktatorima, ali nakon izvjesnog vremena je dolazilo do reinkarnacija tog oblika vladavine. Epidemija voždova i diktatura svojstvena je prostoru na kojem živimo. Vaktovi demokratije bili su kratki i završavali su se pojavom novog vožda i novog političkog apsolutizma.
Kako izaći iz začaranog kruga? Kako izbjeći nove diktatore i diktature? Kako osvajanje slobode pretvoriti u definitivni trijumf demokratije? Kako izbornu pobjedu pretvoriti u trijumf cijelog naroda, a ne u pobjedu pojedinca i njegovih vlastodržačkih ambicija? Kako doći do općekorisne upotrebe vlasti, a izbjeći njenu zloupotrebu od vlastoljubivih političara? Mnogo pitanja i dilema.
Mnogo ćemo se lakše obračunati s pojedincem koji je nezasitan vlasti i moći, nego sa svojom tradicionalnom naivnošću da plodove naše borbe na kraju iskoristi neka nova politička oligarhija i pojedinac i vrati nas na “već viđeno”. Kažu da je stara Grčka, odnosno Balkan kolijevka demokratije, ali fenomen demokratije odavno više ne stanuje na Balkanu. Preuzeli su ga drugi narodi i civilizacije. Krajnje je vrijeme da se demokratija vrati i konačno useli u svoj rodni dom – Balkan. Balkanski narodi zaslužuju više i bolje. Ovaj poluotok ima pravo na ljepšu budućnost.
Izvor: STAV